Poslije ponoći
≈
12
min čitanja

Prvu poruku poslao joj je u 00:34.
KRISTIAN · 00:34
│ Još uvijek mislim na tvoj miris.
Ana je sjedila u krevetu, s knjigom otvorenom na istoj stranici već dvadesetak minuta. Imala je šezdeset pet godina, vlastiti stan, odraslu djecu i dovoljno iskustva da zna kako jedna poruka ne bi trebala izazvati takav nemir.
Pa ipak, pročitala ju je triput.
Kristiana je upoznala pet dana ranije, na tržnici. Ona je birala smokve, a on joj je preko ramena rekao da uzme one tamnije, iz posljednjeg sanduka.
„Vidim da se razumijete u smokve”, odgovorila je.
„U neke stvari.”
Okrenula se i nasmijala.
Bio je visok, širokih ramena, s kosom koja je na sljepoočnicama već poprilično posijedjela. Imao je pedeset pet godina, doznala je poslije, i neobično lijepe usnice. Kad bi se nasmijao, pokazali bi se pravilni, bijeli zubi, a oko očiju skupile sitne bore.
Ana je nekoliko puta uhvatila samu sebe kako mu promatra usnice dok govori.
Jednom je podigla pogled i zatekla ga kako promatra njezine.
Oboje su se nasmiješili.
Razgovarali su gotovo pola sata. O tržnici, godišnjim odmorima, djeci, razvodima. O tome kako je u njihovim godinama teško nekoga upoznati, a još teže poželjeti ponovno upoznavanje.
Kad su se rastajali, Kristian joj je pridržao platnenu vrećicu dok je tražila telefon.
Prsti su im se dodirnuli.
Sasvim kratko.
Ali on nije odmah odmaknuo ruku.
Ni ona svoju.
„Mogu li te nazvati?” upitao je.
„Možeš.”
„A hoćeš li se javiti?”
Ana ga je pogledala preko ruba naočala.
„To ovisi o tome što ćeš mi imati reći.”
Nasmijao se.
Bijeli zubi. Te proklete usnice.
Cijelim putem do kuće mislila je na njih.
│ Još uvijek mislim na tvoj miris.
Ana je napokon odgovorila.
│ Kakav miris?
│ Ne znam. Nešto toplo. Pomalo slatko. Ostao je na mojoj košulji kad si se nagnula prema meni.
│ Ma nemoguće.
│ Onda sam ga valjda izmislio.
Nasmiješila se.
│ Često izmišljaš žene?
│ Ne. Zapravo već dugo nisam ni o jednoj toliko razmišljao.
Pogledala je prema prozoru. Grad je već spavao. Samo je tramvaj negdje u daljini zaškripao na tračnicama.
│ Kristiane, znaš li ti koliko ja imam godina?
Odgovor je stigao odmah.
│ Znam. Rekla si mi.
│ I?
│ I što?
│ Deset sam godina starija od tebe.
│ Ana, nisam te pitao za broj telefona zato što loše računam.
Nasmijala se naglas.
Bio je nemoguć.
A onda je stigla još jedna poruka.
│ Osim toga, cijeli dan mislim kako bi bilo ponovno ti se toliko približiti.
Spustila je telefon na pokrivač.
Deset godina.
Čitavo desetljeće između njih.
Ona je već nekoliko godina bila u mirovini. On je još radio, vozio bicikl, planinario i imao neku neopravdano mladenačku lakoću u pokretima.
Sjetila se vlastitog tijela. Mekšeg trbuha, sitnih bora na vratu, kože na rukama koja više nije bila glatka.
Zatim njegovih pogleda na tržnici.
Nije izgledao kao muškarac koji ju je promatrao iz pristojnosti.
Telefon je zazvonio.
Kristian.
Javila se nakon trećeg zvona.
„Dobra večer, Ana.”
„Već je pola jedan.”
„Onda sam malo zakasnio.”
„Za što?”
„Da ti poželim laku noć.”
„To se obično radi porukom.”
„Znam. Ali htio sam ti čuti glas.”
Na trenutak je zatvorila oči.
Nije znala zašto joj se toliko sviđao način na koji izgovara njezino ime.
„Sad si ga čuo.”
„Jesam.”
„I?”
„I sad mi je još gore.”
Sljedeće večeri Ana je legla ranije.
Oprala je kosu, namazala lice kremom, obukla tanku svilenu spavaćicu koju godinama nije nosila i onda se sama sebi nasmijala pred ogledalom.
„Za telefonski razgovor, stara moja?”
Ali nije se presvukla.
U 00:11 stigla je poruka.
│ Jesi sama?
│ Jesam.
│ Dobro.
│ Zašto dobro?
│ Jer ti želim nešto reći, a ne bih baš volio da to čuju tvoja djeca.
Ana se nasmijala.
│ Kristiane, moja djeca odavno ne žive sa mnom.
│ Znam. Provjeravam.
│ Što provjeravaš?
│ Koliko smijem biti bezobrazan.
Gledala je tri točkice na ekranu.
A onda napisala:
│ Probaj.
Telefon je odmah zazvonio.
„Ti mene namjerno izazivaš”, rekao je.
„Ne znam o čemu govoriš.”
„Znaš.”
„Možda.”
Čula je šuškanje posteljine.
„Jesi u krevetu?” upitao je.
„Jesam.”
„I ja.”
Nastala je tišina.
Ana je čula njegov dah, blizak i neobično stvaran. Bio je to prvi put da je slušala muškarca kako diše iz vlastitog kreveta nakon mnogo godina.
„Kako izgledaš kad ideš spavati?” pitao je.
„Strašno. Bore, krema za lice, naočale…”
„A kosa?”
„Raspuštena.”
Tiho je uzdahnuo.
„Tako sam te i zamišljao.”
„Zamišljao si me?”
„Ana, što misliš zašto te zovem poslije ponoći?”
Osjetila je toplinu na obrazima.
„Da razgovaramo o smokvama?”
Nasmijao se. Zatim je nekoliko trenutaka šutio.
„Danas sam razmišljao kako bih ti maknuo kosu s vrata.”
Njezina je ruka sama krenula prema zatiljku.
„A zašto bi to radio?”
„Da te mogu poljubiti.”
„U vrat?”
„Za početak.”
Ana je prstima dotaknula kožu ispod uha.
Zadržala ih je ondje.
„A poslije?”
S druge strane začuo se dug izdah.
„Poslije bih vjerojatno napravio neku glupost.”
Nasmijala se tiho.
„Kakvu?”
„Primjerice, zaboravio da sam pristojan čovjek.”
Nije odgovorila.
Nije mogla.
Odjednom se osjećala kao žena koja u mraku čeka da se otvore vrata iza kojih je nešto dugo bilo zaključano.
Treće noći poruka je stigla nešto prije jedan.
│ Ne mogu spavati.
Ana je već ležala na boku, s telefonom pokraj jastuka.
│ Zašto?
│ Zbog jedne žene.
│ Zgodna?
│ Jako.
│ Koliko godina?
│ Dovoljno da zna što radi.
Zastala je.
│ Možda ipak ne zna.
│ Mislim da zna više nego što želi priznati.
Dugo je gledala poruku.
Znali su oboje.
Sve one male rečenice, produljene šutnje, uzdasi koji bi se omaknuli tijekom razgovora. Svaki put kad bi ga zamolila da još malo ostane na vezi, premda joj se spavalo. Svaki put kad bi joj glas postao tiši nakon nekog njegova komplimenta.
Samo što nijedno nije željelo prvo izgovoriti koliko je daleko sve to već otišlo.
*Što bi napravio da sam sada pokraj tebe?* napisala je.
Prošlo je gotovo dvije minute.
│ To je opasno pitanje, Ana.
│ Onda se pravi da ga nisam postavila.
│ Nema šanse.
Nazvao ju je.
„Ana?”
„Mhm.”
„Jesi ozbiljno to pitala?”
„Možda.”
Nasmijao se, ali čula je da je uzbuđen.
„Prvo bih te gledao.”
„Samo gledao?”
„Pa moram negdje početi.”
„I?”
„Prišao bih ti.”
Ana je sklopila oči.
„Koliko blizu?”
„Dovoljno da osjetiš moj dah.”
Polako je pomaknula glavu na jastuku.
„A onda?”
„Onda bih vidio hoćeš li mi dopustiti da te poljubim.”
„A ako bih?”
Na drugom kraju veze nastala je tišina.
Zatim tih, gotovo nečujan uzdah.
Ana je osjetila kako joj srce ubrzava.
„Kristiane?”
„Tu sam.”
„Zašto šutiš?”
„Zato što upravo zamišljam kako bi to izgledalo.”
Nasmiješila se.
„I?”
„I mislim da bih se teško odvojio od tebe.”
Ruka joj je ležala na praznoj polovici kreveta.
Polako je prešla dlanom preko plahte.
„Onda se nemoj”, šapnula je.
Čula je kako duboko udahne.
Nijedno više nije govorilo.
Slušali su se.
Njezino disanje. Njegovo. Povremeno šuškanje posteljine, sitan smijeh kad bi jedno od njih gotovo nešto izgovorilo pa odustalo.
Na kraju se Kristian tiho nasmijao.
„Ana, imaš li ti pojma što mi radiš?”
„Nemam.”
„Lažeš.”
„Pomalo.”
Tih su dana počeli živjeti dva života.
Jedan po danu, sasvim običan.
Ana je išla na kavu s prijateljicama, čuvala unuka, zalijevala cvijeće na balkonu. Kristian je radio, odlazio na sastanke i slao joj fotografije svojih neuspjelih pokušaja kuhanja.
A drugi je počinjao iza ponoći.
Tada je Ana prestajala misliti na svoje godine.
Katkad bi mu poslala fotografiju šalice vina na noćnom ormariću.
│ Opet ne spavaš?
│ Čekam jednog muškarca.
│ Zna li on?
│ Mislim da počinje shvaćati.
Drugih bi večeri on bio hrabriji.
│ Danas sam te sanjao.
│ I?
│ Probudilo me.
│ Loš san?
│ Neugodno dobar.
│ Bezobrazniče.
│ Da znaš kako si se smijala u tom snu…
│ Kako?
│ Kao da znaš nešto što ja još ne znam.
Jedne mu je večeri poslala fotografiju.
Samo lice. Raspuštena kosa. Gola ramena i tanki rub tamne spavaćice.
Nije je uređivala.
Na fotografiji su se vidjele sitne bore oko očiju i srebrni pramenovi koje više nije bojala.
Odgovora nije bilo nekoliko minuta.
Požalila je.
Zašto je to napravila? Što joj je trebalo? On je deset godina mlađi. Mogao bi biti s bilo kojom…
Zaslon je zasvijetlio.
│ Ana.
Samo njezino ime.
Zatim:
│ Ti stvarno nemaš milosti.
Nasmiješila se.
│ Što je?
│ Gledam te.
│ I?
│ I razmišljam koliko bi mi se sviđalo da sada mogu vidjeti kako se smiješiš.
Prstima je dotaknula usnice.
Nije bila sigurna je li joj draže to što ju je poželio ili što je primijetio nešto čega na fotografiji nije bilo.
Sedme večeri nije nazvao.
Ana je u 00:20 pogledala telefon.
U 00:43 ponovno.
U jedan je već bila ljuta na sebe.
Kakva glupača.
Šezdeset pet godina, a ponaša se kao da ima sedamnaest.
Ugasila je svjetlo.
U 01:12 stigla je poruka.
│ Oprosti. Bio sam s prijateljima. Jesi budna?
Nije odmah odgovorila.
│ Jesam.
│ Smijem nazvati?
│ Možeš.
„Ana?”
„Da?”
„Jesi ljuta?”
„Nisam.”
„Jesi.”
„Kristiane, ne moraš mi se javljati svaku večer.”
Zastao je.
„Znam.”
Nekoliko trenutaka slušala je njegovo disanje.
„Ali želim”, rekao je.
Upravo ju je ta jednostavna rečenica razoružala.
„Znaš što je meni čudno?” upitala je.
„Što?”
„Da ja u svojim godinama čekam da mi zazvoni telefon.”
„A meni je čudno da se nakon toliko vremena veselim ponoći.”
Osjetila je kako joj oči postaju vlažne.
„Kristiane, ti imaš pedeset pet.”
„Znam.”
„Ja šezdeset pet.”
„I to znam.”
„Za deset godina…”
„Ana.”
„Što?”
„Za deset godina imat ću šezdeset pet. Znači li to da bih te onda smio nazvati?”
Počela se smijati.
„Budalo.”
„Tvoja?”
Nije odgovorila.
Ne zato što nije željela.
Nego zato što ju je pitanje zateklo svojom jednostavnošću.
„Ana?”
„Tu sam.”
„Nemoj se bojati mene.”
Dugo je šutjela.
„Ne bojim se tebe”, rekla je napokon.
„Čega onda?”
Spustila je pogled na svoju ruku, na tanku kožu i sitne pjege po nadlanici.
„Da ćeš me jednom pogledati onako kako ja ponekad gledam sebe.”
Kristian nije odmah odgovorio.
Kad je progovorio, u glasu mu više nije bilo zadirkivanja.
„Ja te već gledam, Ana.”
Te je noći prvi put zaspala dok je još bio na vezi.
Sljedeće subote ponovno su se našli na tržnici.
Ana je došla deset minuta ranije.
Odjenula je svijetlu košulju, tamne hlače i stavila malo parfema iza ušiju.
Kad ga je ugledala, zastala je.
Kristian je stajao pokraj štanda s cvijećem. Nosio je tamnoplavu košulju, rukave zavrnute do laktova. Smijao se nečemu što mu je prodavačica govorila.
Bijeli zubi.
Lijepe usnice.
Ruke koje je već toliko puta zamišljala.
A onda ju je spazio.
Osmijeh mu se promijenio.
Ana je odmah znala da se više ne mogu vratiti onim razgovorima o smokvama.
Prišao joj je.
„Dobro jutro.”
„Dobro jutro.”
Stajali su jedno nasuprot drugome, gotovo smiješno nespretni.
Toliko su si toga rekli proteklih noći.
A sada, usred subotnje gužve, odjednom nisu znali kamo s rukama.
„Lijepo mirišeš”, rekao je.
Ana se nasmiješila.
„Znam.”
Nasmijao se.
Zatim je zakoračio bliže.
Prstima joj je dotaknuo nadlanicu.
Nije se odmaknula.
„Znaš što?” rekao je tiho.
„Što?”
„Mislim da sam se precijenio.”
„Kako to misliš?”
„Sve one noći, sve one poruke…”
Zastao je i pogledao joj usnice.
„Sad kad si ispred mene, jedva se suzdržavam da te ne poljubim.”
Ana je osjetila kako joj se toplina penje uz vrat.
„Pa što te sprječava?”
Pogledao je oko sebe.
Ljudi su prolazili noseći vrećice, gurali se između štandova, dozivali poznanike.
„Ovdje?”
„Kristiane, imam šezdeset pet godina. Misliš da me još uvijek brine što će reći žena koja prodaje peršin?”
Nasmijao se.
A onda joj je položio ruku na obraz.
Dodir mu je bio spor, gotovo oprezan.
Ana je zatvorila oči.
Kad su im se usnice prvi put susrele, iznenadila ju je njihova toplina. Kristian ju je poljubio nježno, a zatim se na trenutak odmaknuo, kao da želi vidjeti njezinu reakciju.
Nije ga pustila daleko.
Prstima je uhvatila rub njegove košulje.
„Nemoj sad stati.”
Tiho se nasmijao i ponovno je poljubio.
Ovaj put dulje.
Osjetila je njegov dlan na svojim leđima i poznati miris s kojim je proteklih noći zaspivala u mislima. Privukla ga je malo bliže, ne mareći za ljude oko sebe.
Kad su se napokon odmaknuli, Kristian je naslonio čelo na njezino.
Oboje su se smijali.
„Ana”, šapnuo je.
„Mhm?”
„Sad mi je jasno zašto nisam mogao spavati.”
Te je večeri Ana dugo stajala pred ogledalom.
Promatrala je vlastito lice, vrat i ramena. Bore su bile ondje gdje su bile i jučer. Ništa se nije promijenilo.
Osim njezina pogleda.
Telefon je zasvijetlio u 00:02.
│ Jesi budna?
Nasmiješila se.
│ Jesam.
│ Opet mislim na tvoj miris.
│ Znam.
│ I na tvoje usnice.
│ I to znam.
Nekoliko trenutaka nije bilo odgovora.
Zatim:
│ Ana, da sam sada kod tebe…
Čekala je.
Tri točkice pojavile su se pa nestale.
Vratile su se.
│ Ma bolje da šutim.
Ana je spustila telefon na jastuk i nasmijala se.
Pa mu napisala:
│ Nemoj. Upravo sam legla i večeras mi se nimalo ne spava.
Telefon je zazvonio.
Javila se i prije nego što je prvi put zazvonio do kraja.
„Ana…”
Prepoznala je taj glas.
Dubok, malo promukao, s osmijehom koji je sada napokon poznavala i na svojim usnicama.
„Što je, Kristiane?”
Čula je kako polako izdiše.
„Ne znam što ću s tobom.”
Ana je zatvorila oči.
„Za početak”, rekla je tiho, „možeš mi opet reći kako si me danas htio poljubiti.”
I tako su nastavili.
Svake večeri, kad bi grad zaspao, između njihovih jastuka, udaljenih svega nekoliko kilometara, ponovno bi se pojavila ona neobična bliskost.
Ponekad bi razgovarali.
Ponekad se smijali.
Ponekad bi jedno od njih samo tiho uzdahnulo, a drugo bi znalo da je i ono pomislilo isto.
I nijedno još nije imalo hrabrosti sve izgovoriti.
Jer neke želje, dok ih čuvamo samo za sebe, znaju biti gotovo jednako slatke kao trenutak u kojem ih napokon ostvarimo.
Podijeli priču
Pošaljite je nekome tko bi mogao ostati budan još malo duže.
← SVE PRIČE