Nedovršene priče
≈
14
min čitanja

Prvi put ga je primijetila po koracima.
U staroj poslovnoj zgradi, na drugom katu, hodnik je bio dug i obložen linoleumom koji je pod potpeticama proizvodio prepoznatljiv zvuk. Ostali su zaposlenici hodali brzo, gotovo užurbano, ali on nije. Njegovi su koraci bili odmjereni, jednako razmaknuti, i uvijek bi se, neposredno prije vrata njezina ureda, neznatno usporili.
Dolazio je u osam i dvadeset.
U osam i petnaest ona bi već imala skuhanu kavu.
Sjedila je pokraj prozora, za velikim drvenim stolom na kojem su stajali pisaći stroj, telefonski aparat boje slonovače i mala keramička šalica s plavim cvjetovima. Ujutro bi sunce, kad ga je bilo, prolazilo između lamela venecijanera i zaustavljalo se točno na njezinoj šalici.
Voljela je tih pet minuta.
Svjetlo bi najprije dotaknulo ručku, zatim se polako spustilo niz bijelu glazuru i preselilo na tanki obruč kave. Na površini bi zatreperio sitan zlatni polumjesec. Promatrala ga je, držeći šalicu objema rukama, i osluškivala hodnik.
Nikome nikada nije rekla da zbog tih pet minuta dolazi ranije.
Imala je dvadeset devet godina, lijep rukopis i izvanrednu brzinu tipkanja. Zvala se Mira. Bila je daktilografkinja i već tri godine radila u poduzeću čijeg su direktora ljudi oslovljavali prezimenom, čak i kad nije bio prisutan.
On se zvao Aleksandar.
Bio je četrnaest godina stariji od nje, visok, tamnokos, s prvim sijedim vlasima iznad ušiju. Nosio je košulje zavrnutih rukava kad god bi ostajao raditi poslije pet. Nikada nije podizao glas. Kad bi bio nezadovoljan, samo bi malo dulje šutio.
Mira je s vremenom naučila razlikovati te njegove šutnje.
Jedna je značila da razmišlja. Druga da je umoran. Treća, ona najrjeđa, dolazila bi kad bi ostali sami u uredu i kada nijedno od njih nije znalo što bi reklo, premda su oboje imali mnogo toga za reći.
U početku je sve bilo sasvim obično.
Donosio bi joj rukom ispisane dopise, sjedao nasuprot nje i diktirao ispravke. Ona bi tipkala, brzo i sigurno, povremeno izvlačeći papir iz stroja da poravna redak.
Jednoga je jutra zastao usred rečenice.
„Vi uvijek pijete kavu iz iste šalice?”
Pogledala ga je, iznenađena pitanjem.
„Da.”
„Zašto?”
Slegnula je ramenima.
„Valjda zato što znam koliko dugo ostaje topla.”
Naslonio se na rub stola i nasmiješio.
„To je dosta dobar razlog.”
Sutradan je, prvi put otkako je radila ondje, ušao s dvije kave.
Jednu je spustio ispred sebe, drugu pokraj njezine šalice.
„Nisam znao koliko šećera stavljate.”
„Nimalo.”
„To sam trebao pretpostaviti.”
„Zašto?”
Nije odgovorio odmah.
„Ne znam. Čini mi se da vi ništa ne volite razvodnjavati.”
Mira je spustila pogled na tipke pisaćeg stroja. Bila je to sasvim mala rečenica, izgovorena bez osobitog naglaska. Ipak, ponijela ju je kući, kao što je tih dana kući nosila sve više stvari koje nisu bile njezine.
Njegov smijeh.
Miris sapuna kojim je prao ruke.
Način na koji bi skinuo naočale i zatvorio oči kad bi ga boljela glava.
Jednom joj je rekao da ima krasan vrat.
Ne tim riječima.
Stajao je iza nje dok je tražila pogrešku u otipkanom ugovoru. Kosa joj se toga dana raspustila iz ukosnice i nekoliko pramenova palo joj je na ramena.
„Bolje vam stoji kad nije svezana”, rekao je tiho.
Nije se okrenula.
„Onda ću je ostaviti tako.”
Nakon toga nitko nije progovorio gotovo cijelu minutu.
* * *
Dodiri su počeli slučajno.
Barem su ih tako zvali u sebi.
Prvi put dok mu je pružala dopis. Njegovi su prsti prešli preko njezinih, sporo, premda je papira već bilo dovoljno u njegovoj ruci.
Drugi put kad su zajedno tražili fascikl na gornjoj polici. Stajao je iza nje i pridržao je za lakat dok se propinjala na prste. Nije bilo nikakve opasnosti da padne. Oboje su to znali.
Jednog petka, pred kraj radnog vremena, izašao je iz ureda pa se gotovo odmah vratio.
„Miro?”
Podigla je glavu.
„Da?”
„Ništa. Zaboravio sam ključeve.”
Ključevi su ležali na njegovu stolu.
Ali nije pošao po njih. Ostao je stajati na vratima i gledati je.
Tada je prvi put shvatila da i on čeka.
Nešto.
Možda isto što i ona.
Imala je zaručnika. Aleksandar je imao suprugu, dvoje djece i kuću na rubu grada u kojoj se, pretpostavljala je, večeralo u određeno vrijeme. Nikada nije govorio loše o svojoj ženi. Mira ga zbog toga nije manje željela.
Ponekad je poželjela da kaže nešto ružno, nešto što bi joj olakšalo vlastite misli. No nikada nije.
I zato su nastavili raditi.
Ona je tipkala njegove dopise. On je održavao sastanke. U poduzeću se slavilo rođendane, ispraćalo kolege u mirovinu, mijenjali su se pravilnici i telefonski brojevi.
A ispod te običnosti postojalo je još nešto.
Nešto što je živjelo samo u prostoru između njihovih tijela.
U načinu na koji joj je pridržavao vrata.
U kratkom pogledu preko stola punog papira.
U njegovoj ruci na naslonu njezina stolca, toliko blizu njezinu ramenu da je osjećala toplinu, a da je zapravo nije dodirivao.
Najteže su bile večeri.
Mira bi legla pokraj čovjeka za kojega se trebala udati i slušala njegovo ravnomjerno disanje.
Čekala bi da zaspi.
Tada bi zatvorila oči i dopuštala si ono što danju nije smjela.
Zamišljala je Aleksandra bez kravate. Njegovu košulju otkopčanu na vratu. Kako joj prilazi u nekoj sobi koja nije ured i kako prvi put nema ničega između njih. Ni stola, ni fascikala, ni otvorenih vrata kroz koja bi netko mogao ući.
Najčešće je zamišljala sasvim obične stvari.
Da sjede na kauču i da je njegova ruka položena na njezino koljeno.
Da joj čita novine, a ona ne sluša što govori, nego promatra njegove usnice.
Da se probudi prije njega i da ga može gledati koliko želi.
A onda bi joj mašta postala hrabrija.
Zamišljala je kako joj polako uklanja ukosnicu. Kako joj kosa pada na leđa. Kako joj vrhovima prstiju prelazi preko zatiljka, onako kako je jednom gotovo učinio dok su stajali pred otvorenim ormarom.
U tim noćima najviše ju je mučila jedna misao: kako bi bilo da je poljubi?
Ne prvi poljubac sam po sebi. Znala je kako izgledaju poljupci.
Željela je znati bi li on bio jednako suzdržan kad napokon ne bi morao biti.
* * *
Nikada se nisu poljubili.
Jednog je proljeća Aleksandar dobio novo radno mjesto u drugom gradu.
Vijest joj je priopćio u ponedjeljak, neposredno nakon osam i dvadeset.
„Odlazim krajem mjeseca.”
Mira je držala list papira na kojem je upravo trebala započeti tipkati.
„To je dobro za vas.”
„Valjda jest.”
Nije ga pitala kamo točno ide. Nije mu čestitala.
Nastavila je tipkati, iako joj je gotovo svaka druga riječ bila pogrešna.
Posljednjeg dana ostali su sami u uredu.
Njegov je stol bio prazan, zid iza njega neobično svijetao ondje gdje je godinama visjela uokvirena diploma.
Mira je spremala trake pisaćeg stroja u ladicu.
„Čuvajte se”, rekao je.
Klimnula je.
Prišao joj je i pružio ruku.
Bila je to uvreda nakon svega što nikada nisu učinili.
Ipak, prihvatila ju je.
Držao joj je dlan nekoliko trenutaka dulje nego što se rukovanje smije držati.
„Miro…”
Pogledala ga je.
Činilo joj se da će napokon reći nešto zbog čega će se sve promijeniti.
Ali samo je uzdahnuo.
„Bilo mi je lijepo raditi s vama.”
Nasmiješila se. Nije mogla drukčije.
„I meni s vama, direktore.”
Kad je otišao, sjela je za svoj stol.
Sunce je već bilo na drugoj strani zgrade.
Šalica je stajala u sjeni.
* * *
Prošle su trideset dvije godine.
Mira se udala. Rodila kćer. Promijenila nekoliko poslova, naučila raditi na računalu, kupila stan, otplatila kredit, sahranila roditelje i konačno se rastala od čovjeka s kojim je dugo dijelila život, ali sve manje sebe.
Nije bila nesretna žena.
Bilo je lijepih godina. Nedjeljnih ručkova. Putovanja. Smijeha njezine kćeri. Bilo je i ljubavi, onakve kakvu ljudi izgrade zajedničkim životom, a koja se ponekad potroši bez velike svađe.
Aleksandra nije neprestano pamtila.
Bilo bi pretjerano tako reći.
Mjeseci, katkad i godine prolazili su a da ga se ne bi sjetila.
Ali ponekad bi je nešto vratilo.
Miris svježe ispeglane muške košulje.
Šum papira.
Muškarac koji bi na ulici hodao njegovim korakom.
I, najčešće, jutarnje svjetlo na šalici kave.
Tada bi se sjetila jednog određenog petka, ruke na naslonu stolca i riječi koje nitko nije izgovorio.
* * *
U hotel je stigla početkom rujna.
More je još bilo toplo, ali su djeca već otišla kućama i na plaži su ostajali ljudi koji više nisu morali nikome objašnjavati zašto putuju izvan sezone.
Imala je šezdeset jednu godinu.
Kosom su joj prolazile srebrne niti koje više nije pokušavala sakriti. Bila je mekša oko struka nego nekada, a na vratu je imala dvije tanke bore koje su se produbljivale kad bi se smijala.
Svidjelo joj se to što na odmoru nema nikakav raspored.
Prve je večeri odjenula tamnoplavu haljinu i spustila se na hotelsku terasu.
Konobar je upravo palio male svjetiljke na stolovima. Iz vrta je dopirao miris ružmarina, a iz restorana tihi razgovor gostiju. Negdje niže, ispod kamenog zida, more je udaralo o stijene pravilno i uporno.
Naručila je čašu bijelog vina.
A onda je čula glas.
„Miro?”
Nije se odmah okrenula.
Ne zato što ga nije prepoznala.
Nego zato što jest.
Postoje glasovi koje vrijeme promijeni samo na površini. Postanu dublji, malo hrapaviji, sporiji. Ali nešto u načinu na koji izgovaraju naše ime ostaje potpuno isto.
Okrenula se.
Aleksandar je stajao nekoliko koraka od njezina stola.
Bio je stariji. Naravno da je bio.
Kosa mu je bila gotovo sasvim sijeda, lice uže, a na rukama su mu se jasno ocrtavale vene. Nosio je svijetlu lanenu košulju s podvrnutim rukavima.
Iste oči.
To ju je gotovo naljutilo.
„Aleksandre.”
Nasmiješio se.
„Znao sam da ste vi.”
„Niste mogli znati.”
„Mogao sam.”
Pogledao je prazan stolac nasuprot nje.
„Smijem?”
„Ako mi nećete diktirati kakav dopis.”
Nasmijao se.
I tada je čula taj smijeh. Onaj koji je godinama živio negdje u njoj, tako duboko da je gotovo zaboravila da postoji.
Sjeo je.
U početku su razgovarali o svemu što ljudi govore kada se sretnu nakon toliko vremena.
O poslovima. O djeci. O gradu koji se promijenio. O zajedničkim poznanicima kojih je bilo sve manje.
Njegova su djeca odrasla, imao je troje unučadi. U mirovini je bio već nekoliko godina.
„A supruga?” upitala je naposljetku.
Spustio je pogled na čašu.
„Rastali smo se prije dvanaest godina.”
„Žao mi je.”
„Ne treba vam biti. Dugo smo pokušavali.”
Zastao je.
„A vi?”
„I ja sam rastavljena.”
Gledao ju je nekoliko trenutaka.
„Nisam to znao.”
„Niste me ni pitali posljednjih trideset godina.”
„Trideset dvije.”
Podigla je obrve.
„Brojali ste?”
„Ne svaki dan.”
Prvi put te večeri Mira nije znala što bi rekla.
* * *
Ostali su na terasi do kasno.
Pričali su o onim svojim životima koje nikada nisu poznavali. Aleksandar je govorio o godinama kad je previše radio, o sinu s kojim je teško pronalazio zajednički jezik, o samotnim nedjeljnim jutrima nakon rastave. Ona mu je pričala o kćeri, o knjigama koje čita, o tome kako joj je trebalo gotovo pedeset godina da nauči reći ne bez objašnjenja.
Nije se trudio biti zanimljiv.
To joj se svidjelo.
Nekada je bio muškarac kojemu su svi ustajali kad bi ušao u prostoriju. Sada je sjedio nasuprot njoj, malo pogrbljen, s naočalama koje je stalno tražio po stolu, i slušao je s nekom tihom pažnjom.
U jednom trenutku spustila je ruku pokraj čaše.
Aleksandar je pogledao njezine prste.
„Imate iste ruke.”
Pogledala ih je. Na njima su bile sitne smeđe pjege i zglobovi nisu bili tako glatki kao nekoć.
„Nemam.”
„Za mene imate.”
Njegova se ruka pomaknula preko stola.
Dodirnuo joj je vrh kažiprsta.
Sasvim malo.
Mira je osjetila kako joj se trbuh steže istim onim neobjašnjivim osjećajem koji ju je nekada tjerao da ujutro ranije dolazi na posao.
Samo što ovoga puta nije povukla ruku.
„Sjećate li se”, upitao je, „one vaše šalice?”
Nasmijala se od iznenađenja.
„One s plavim cvjetićima?”
„Da.”
„Što s njom?”
„Nikad nisam shvaćao kako možete sjediti tako mirno dok čekate da se kava ohladi.”
Mira ga je pogledala.
„Nisam čekala da se kava ohladi.”
Aleksandar je podigao oči.
I tada je, nakon trideset dvije godine, napokon razumio.
* * *
Sljedećeg jutra našli su se na doručku.
Bio je već ondje kad je došla.
Pred njim su stajale dvije šalice.
„Nisam znao pijete li još uvijek bez šećera”, rekao je.
„Pijem.”
Pogurnuo je jednu prema njoj.
Sunce je dolazilo s mora i preko bijelog stolnjaka bacalo široku, toplu svjetlost. Na rubu njezine šalice stvorio se mali zlatni odsjaj.
Mira ga je promatrala.
„Što je?” pitao je.
„Ništa.”
Aleksandar je pružio ruku preko stola i ovaj put obuhvatio cijeli njezin dlan.
„Hoćemo li se danas prošetati?”
„Možemo.”
„A večeras večerati?”
„I to možemo.”
Zastao je, kao da traži još neko dopuštenje.
„A sutra?”
Mira ga je gledala. Vidjela je njegove bore, lagano spuštene kapke, nesigurnost koju nikada prije nije pokazivao.
„Aleksandre”, rekla je, „imate sedamdeset pet godina. Ne morate više tražiti sastanak tri dana unaprijed.”
Nasmijao se, ovaj put pomalo postiđeno.
„Dobro. Onda ću vas pitati nešto drugo.”
„Pitajte.”
„Smijem li vas poljubiti?”
Mira je pomislila na sve noći u kojima je zamišljala upravo to pitanje.
Na sve odgovore koje je u sebi uvježbavala kad je bila mlada.
A onda se nagnula preko stola i poljubila ga.
Bilo je kratko. Nezgrapno zbog šalica između njih. Nosom je dotaknula rub njegovih naočala i oboje su se nasmijali.
Ali njegove su usnice bile tople.
I ono što je godinama zamišljala odjednom je dobilo stvarnu težinu, miris jutarnje kave i okus morske soli.
* * *
Te su večeri dugo hodali uz more.
Kad su se vratili u hotel, Aleksandar ju je otpratio do vrata sobe.
Na hodniku je bilo tiho. Tepih je prigušivao njihove korake, a mala zidna svjetiljka osvjetljavala mu je polovicu lica.
Mira je otključala vrata.
Onda se okrenula.
„Znate što sam nekada zamišljala?”
Aleksandar je odmahnuo glavom.
„Kako stojite baš ovako. Pred nekim vratima. I kako ne morate nikamo otići.”
Gledao ju je, ozbiljan.
„A znate što sam ja zamišljao?”
„Što?”
„Da se jednom neću morati vratiti po izmišljene ključeve samo da vas još malo gledam.”
Mira se počela smijati.
„Znala sam.”
„Znam da ste znali.”
Pružila mu je ruku.
Nije je odmah prihvatio.
„Miro, nemamo više dvadeset ni četrdeset godina.”
„Primijetila sam.”
„Ne znam kako se ovo radi u našim godinama.”
Prišla mu je toliko blizu da je mogla vidjeti sitnu svijetlu pjegu na njegovoj šarenici. Nikada je prije nije primijetila.
„Ni ja.”
Sklonila mu je naočale s lica i pažljivo ih spremila u džep njegove košulje.
„Ali mislim da možemo polako.”
Poljubio ju je tada drukčije.
Bez stola među njima. Bez otvorenih uredskih vrata. Bez straha da će netko naići s dopisom koji treba hitno otipkati.
Dlan mu je počivao na njezinu struku, topao i pomalo nesiguran. Ona mu je obuhvatila lice, osjetila kratku sijedu bradu pod prstima i prvi put nije pokušavala zamisliti što slijedi.
Znala je.
Kad su ušli, nije odmah upalila svjetlo.
Kroz otvorena balkonska vrata dopirao je šum mora. Zavjese su se lagano pomicale. Aleksandar joj je prstima uklonio srebrni pramen s obraza i zaustavio ruku na njezinu vratu.
„Još uvijek vam ljepše stoji raspuštena kosa”, rekao je.
Mira je zatvorila oči.
Neke rečenice trebalo je čekati cijeli život da bi se do kraja čule.
* * *
Ujutro se probudila prije njega.
Ležao je na boku, okrenut prema njoj, s jednom rukom pod jastukom. Bez naočala izgledao je istodobno starije i nekako nježnije. Na čelu mu se vidjela duboka bora, a na ramenu mali ožiljak za koji još nije znala odakle mu.
Promatrala ga je bez žurbe.
Nije bio muškarac iz njezinih nekadašnjih maštanja.
Bio je stvaran. Imao je hladna stopala, noću se dvaput probudio i požalio se na tvrdi hotelski jastuk. Kad ju je prvi put privukao bliže, zastao je da je pita je li joj ugodno. Smijali su se vlastitoj nespretnosti, pa se ponovno ljubili.
Bilo je to mnogo ljepše od onoga što je zamišljala.
Aleksandar je otvorio oči.
„Dobro jutro.”
„Dobro jutro, direktore.”
„Nemojte me više tako zvati.”
„Zašto?”
„Zato što bih se mogao naviknuti.”
Mira se nasmijala.
A onda je ustala, ogrnula lagani hotelski ogrtač i otvorila balkon.
Sunce se upravo podizalo nad morem.
Na malom stolu stajale su dvije šalice koje je sobna posluga donijela nekoliko minuta ranije. Uzela je svoju, sjela na stolac i pogledala prema vratima sobe.
Aleksandar je izlazio iz kupaonice, bos, još pospan, tražeći naočale.
Svjetlo je polako prelazilo preko njezine šalice.
Kao nekada.
Samo što ga ovoga jutra više nije morala čekati.
Bio je tu.
Podijeli priču
Pošaljite je nekome tko bi mogao ostati budan još malo duže.
← SVE PRIČE